Jedno se čelično nalivpero ugodno smjestilo
u mekoći malene i tople ruke.
Ono jedva čeka ostaviti svoj trag kao svjedočanstvo pisane riječi.
Prazan papir, onako čist, tanak i bijel promatra čelično nalivpero
s glatke površine starog, hrastova stola.
Papir žudi za trenutkom u kojemu će vrh čeličnoga nalivpera taknuti
njegovo bijelo lice.
Iz tog dodira nastaje nešto posebno i novo, a to je autorova jedinstvena,
kreativna misao
skrivena u zagrljaju ljepote i umjetnosti…
Dorotheja Grgić

Na ovogodišnjem kantonalnom takmičenju iz nastavnog predmeta Bosanski jezik i književnost, Hrvatski jezik i književnost, Srpski jezik i književnost, u kategoriji učenika II razreda, literarni rad učenice Ines Malinović osvojio je 2. mjesto, a rad učenice Hane Zunđe – 4. mjesto.
U nastavku slijedi literarni rad učenice Ines Malinović:

PISMO ODRASLIMA
Dragi moji!
Sedamnaestogodišnjakinja sam, već punih mjesec dana. Pišem vam u pauzi bubanja podataka o ranorenesansnom Donatellu i junaku/teroristi/izdajniku/paćeniku (dogovorite se šta je, tako vam Boga) „Gavrilu sa Principovog“, a sve me Bašeskija, tamo negdje od Begove džamije, doziva: „Ljetopis, dušo moja, lektira sam’ što nije.“ Opet na trening neću otići. Znam, lijena sam, lijena…
„Kako smo mi to nekad sve stizali: svi listom odlikaši bili, i trenirali i svirali, i slušali i poštovali, i voljeli i pomagali, i ‘za mamine goste pjesmice učili’. A ovo danas datebogsačuva!“
Pišem dok kroz zid odjekuju detonacije iz Ukrajine. Prebrojavaju se mrtvi, slave se dronovi; Zapad prijeti, Istok uzvraća. Djeca ginu… Djeca. Ginu djeca! To moj stari pred čarobnom kutijom prati vijesti. Po sedmi put danas. Utvrđuje gradivo, k’o da će ga historičarka koliko sutra pred tablom strijeljati. Već vidim: iz dnevnog boravka će izaći zabrinut i spržiti pola kutije cigareta jer – benzin će poskupjeti, a s njime i hljeb i mlijeko i… cigare. Jašta! Pa ćemo rjeđe u pozorište. Rjeđe nego što smo lani išli – jednom. Pa – skupo je, „eno u Kamernom dva’est maraka karta“. „A što da pušim manje? Pa to mi je jedini luksuz! I ti mi našla prigovarati, balavice jedna?! Vidjet ćeš kako je kad budeš sama zarađivala“, gunđa dok gasi još jednu, a pikavac mu ostaje zalijepljen za kažiprst. Mati će poludjeti kad vidi pepeo oko pepeljare. Jer ona ne može više. Niko je ne poštuje: ni djeca, ni muž, ni šefica, ni pacijenti! U šta joj život prođe… Eh, voljeni moji, stari moji, odrasli moji…
Eho komšijske svađe. Ne, ne svađaju se djeca. Oko parkinga je. A oko čega bi drugog? Komšija sa trećeg renovira stan. Haustor pun prašine, bušilica ubija. U pauzama narodnjak, nešto kao „čaše lomim, ruke mi krvave“. Oni sa četvrtog i petog mu prijete tužbom. Isti oni s parkinga. Nekulturan, vele. Nek se vrati odakle je šljeg’o, dodaju. Nego! Samo jako!
Sedamnaest mi je, odnedavno, i – nije mi drago. Jer, za godinu bih trebala uploviti u taj vaš svijet, svijet odraslih, ovakav kakav je. Neka, hvala, radije ne bih. Ako je moguće, ostala bih još sedamnaest godina nevaspitano, samoživo derište. Čudite se? A šta nam to nudite, meni i mojim vršnjacima, molim lijepo? Šta nam to u amanet ostavljate? Šta osim krvi, suza, Planete na izdisaju? Podjele na naše, vaše i njihove? Šta osim ove nesretne historije? Popujete nam o važnosti obrazovanja, a o sudbini nam odlučuju loši đaci, dok je vama (da, baš vama!) od svega najbitnija ocjena koju ćemo iz škole donijeti. Pričate o poštenju, a nacija slavi žestoke momke, kontroverzne biznismene i starlete. „Što lijep si, bijeli svijete“, narugao bi vam se Silvije.
Možda jesmo balavi, ali slijepi i gluhi – nismo! Vidimo, sve vidimo: vas, obamrle od silne nade da će neko drugi sreću donijeti; vas kako usta punih već bezbroj puta sažvakane „budućnosti naše djece“ listate crnu hroniku i svježu sedmičnu ponudu kladionice. Želite da budemo kao vi? Molim!? Možda, ako se podignete iz tih fotelja za koje ste zakovani; ako prestanete revolucije dizati u kafanama; kad odustanete od juriša na neprijateljske bunkere sa daljinskim upravljačem u ruci… Ne, ne tražimo od vas da se spalite pred Predsjedništvom. Benzin je skup da ga na te gluposti trošite. Ne očekujemo niti da rušite vlade niti svijet da učinite rajskom baščom. Samo jedno od vas očekujemo, dragi naši, odrasli naši, samo jedno tražimo i zahtijevamo: progovorite! Podignite glas pred sveprisutnom nepravdom koja nas, poput pitona, lomi, davi i u čijoj utrobi nestajemo. Zagalamite punim plućima iz tog gliba, u koji smo svi zajedno potonuli, protiv nekulture, laži i nesreće, naših vjernih pratilaca! Vrisnite, vrisnite iz petnih žila za mir, za slobodu, za dostojanstvo svakoga od nas!
Jer, eno – jedno dijete plače. Treba li vam bolji razlog?
„Nećemo ništa promijeniti…“ Ne morate promijeniti, samo nas učinite ponosnim, dajte nam za pravo da jednoga dana, stojeći pred zrcalom, ugledamo vaš odraz u njemu i da, sliiedeći put koji nam utabate, ovaj svijet činimo ljepšim, pravednijim, „jednakijim“… I ne bojte se. Bojeći se, nas činite kukavicama. A „Bog je slobodu dao za čovjeka“, rekao je jedan Mostarac ima tome i više od vijeka. Ako ne? – A ništa onda… U svakom slučaju bit ćemo bolji od vas. Gori teško da možemo biti…
Eto, dragi naši, odrasli moji, ipak ponešto kazah. Komšiluk je već odavno utihnuo. I Mula Mustafa je usnio u svome dućanu podno sahat-kule. Moj voljeni Che Guevara u dnevnom boravku čeka ponoćne vijesti. Spavajte, i lijepo sanjajte – budućnost, molim vas, dosta je prošlosti!
A meni valja ujutro poraniti na stanicu. Pa u trolejbus. Pun trolejbus. Pun ljudi. Odraslih ljudi…

Čestitamo učenicama na izvrsnim rezultatima, a posebno sjajnoj učenici Ines Malinović i njezinoj profesorici Emini Ćosibegović!